Ako postoji jedna lekcija koju bih izdvojio kao životno iskustvo koje sam stekao u ovih dvadesetak godina svoje karijere, onda je to činjenica da čovjek najviše uči dok griješi. I čini mi se da je dokaz kojim ja raspolažem vrlo legitiman i dovoljno snažan da motivira ljude na eksperimentisanje i pokretanje promjena, te samim tim i da budu otvoreni da prave greške i uče na njima, a sve kako bi postali uspješniji i napredovali u životu, ali i u karijeri.
Naravno da nam teorija govori drugačije, da zapravo treba da “učimo na tuđim greškama”, ali je meni bilo teško da tu teoriju primjenim. Uvijek sam morao da probam sam!
Navest ću vam jedan primjer: Tokom 2010. godine čitao sam dosta knjiga o menadžmentu kako bih bolje mogao staviti u kontekst izazove (da se ne lažemo – silne probleme) s kojim sam se tada suočavao. Baš iz tog razloga kupio sam jednu malu crvenu knjigu, a razlog kupovine baš te knjige bili su odlični reviews na Amazonu. Počeo sam čitati i negdje oko 40. stranice ljutito sam je zafrljacio i pomislio kako je sve pozitivno napisano o njoj laž, jer je ta knjiga bila krajnje besmislena. Ta knjiga nije dala niti smisao, niti jedan odgovor na silne probleme sa kojima sam se u tom trenutku borio. A vjerovatno je trebala, jer dobra knjiga bi to uradila, bi sigurno.
Četiri godine kasnije, dok sam sjedio na podu i raspremao svoj ormar, naišao sam na tu istu knjigu u nekoj ljubičastoj kutiji koju je supruga spremila tu. Pomislio sam: “Evo one idiotske knjige”, i negodovao glavom. U tom momentu sam opet osjetio istu ljutnju i frustraciju koju sam doživio i prije četiri godine kada sam tu knjigu prvi put ljutito bacio. Iz interesovanja prema toj “besmislenosti”, odlučim da pročitam početak (znate onaj osjećaj kada vas nešto nervira, a ne možete da odolite – kada jašterica na jeziku boli, a vi je trljate od zub). I te večeri, na podu ispred ormara, pročitao sam oko 60 stranica u komadu, bez da sam imao pojam o vremenu i o tome šta radim. Iznenada, shvatio sam kako je knjiga super i kako sve što autor piše – ima smisla. Nakon toga, tu knjigu sam čitao više puta i ta knjiga mi je dala novu perspektivu, pojačala moju viziju kompanije i to je bila jedna od boljih knjiga koju sam u tom period čitao. Ko bi rekao?
Ono što hoću reći jeste da s mojim dotadašnjim iskustvom ja nisam mogao da razumijem šta tu tačno piše, a kamoli da naučim iz iskustva tog autora. Zapravo, ako pokušavamo da učimo na tuđim iskustvima koja nismo ni približno doživjeli ili osjetili, najvjerovatnije nam neće biti od koristi.
Najvrijednija iskustva su sopstvena i čovjek treba da ih tokom svoje karijere skuplja što više može. Čovjek treba egoistično puno željeti, puno stvari probati, puno grešaka napraviti i jedino tako će se brže i bolje usavršavati. Vaš mehanizam ili mogućnost da eksperimentišete, da griješite i učite uvijek će vas voditi ka cilju, a krajnji cilj ne postoji – on je vaša vizija! A, ako čekate da se naučite, pa da onda idete ka cilju, već ste zakasnili. Jedno on skupljih iskustava u mojoj karijeri, ujedno i emotivno najružnije, istovremeno je i najbolja lekcija moje karijere. To iskustvo me je koštalo više od 400.000 eura, ali i mnogo više od samog novca, koštalo me zdravlja, živaca, neprospavanih noći, i uzelo mi je 6 mjeseci dragocjenog vremena! To je bio moj prvi pokušaj brzog rasta (“scale fast”), moj dobar promašaj, ali i najbolja lekcija. Danas kad pogledam iza sebe, upravo te greške se sjetim s osmijehom jer me naučila pravim vrijednostima kojima se danas vodim. Unatoć sadašnjim uspjesima firme, sjećam se nje, i ne zaboravljam je jer će me uvijek podsjećati šta sam bio, šta sam prošao, koliko trnja i silnih problema, do ovog danas.
Iz tog razloga sam odlučio da započnem pisati ovaj blog i da dam svoju iskrenu percepciju, perspektivu, i viđenje svijeta biznisa, i koliko god vam ona zvučala čudna, besmislena ili ekstremna, ja se nadam da vas može motivirati na uvođenje promjena, na započinjanje eksperimenata, na nagle zaokrete, promjene smjerova, odbacivanje usađenih normi, da vas može motivirati na postavljanje nerealnih ciljeva. Sve to što ću pisati bazirano je na ličnim iskustvima i primjerima, analizama iz industrije i na istraživanjima kompanije Symphony, koju živim već 10+ godina.
Nekad ranije, moja narav, samopouzdanje, dovele bi me u sumnju i nesigurnost u vezi s tim šta želim da podijelim s javnošću. Nešto kao “Ma šta ćeš ti?” i iskreno, velika doza toga postoji i u trenutku dok ovo pišem, ali usvojio sam jedno drugo pravilo koje kaže “Just do it!”, koje me je dovelo do ovoga gdje jesam danas.
Prije deset godina, nisam imao pojma o zakonima biznisa. I danas, ne znam previše, ali sam mnogo naučio. Kad pogledam jednu deceniju iza sebe, bio sam strašno nesiguran, uplašen, zbunjen, pa i sad sam, ali sam naučio da prevaziđem nesigurnost kroz akciju i djelovanje. Kad kažem akcija, mislim na vrlo važnu promjenu iz “ne mogu” u “mogu probati”. Ja stvarno vjerujem, a imam i dokaz kako stvari mogu postati bolje kroz promjene i eksperimentisanje i želim to podijeliti sa svakim ko sumnja.
I ovaj prvi, uvodni tekst u moj blog je jedan od dokaza transformacije “ne može” u “može”. Već se radujem što ćemo razne priče ovdje podijeliti i započeti stvari koje su nam ranije bile nemoguće. Negdje sam pročitao da sve što dovoljno jako želiš možeš ostvariti, i zaista je tako. Zato poželite. Šta možete izgubiti?
I da, “crvena” knjiga je zapravo djelo Gregga Ledermana: “Achieve Brand Integrity: Ten Truths You Must Know to Enhance Employee Performance and Increase Company Profits”.
Loading...